Uzbrdo, nizbrdo, uzbrdo , nizbrdo, pa opet. Ko bi rekao da na Fruškoj gori može biti tako izazovno. Ovog puta smo išli od Popovice do Rakovca preko Ledinaca. Tražili smo tragove jelena, divlje svinje, šakala, ali smo pronašli samo tragove pasa i konja. Neki su se prvi put kretali po planinarskoj markaciji. Na vidikovcu smo igrali „zmije“ i vežbali praktično prvu pomoć. Laki je bio dobrovoljac. Posetili smo porušeni manastir Savinac i saznali da je u toku restauracija. Hvala mati Teodori na gostoprimstvu, priči i slatkišima. Mi smo za uzvrat otpevali himnu Svetom Savi.
Na putu do isposnice ispunili smo svju službu zajednici. Uklanjanje granja od oborenih stabala duž pešačke staze, donelo nam je veliko zadovoljstvo, znajući da će planinari i drugi posetioci sada moći nesmetano da prolaze. Na putu do isposnice kojom smo se oduševili, jer do sada nismo videli tako malu bogomolju, naišli smo na „sobu za uživanje“ na drvetu i očistili deo potoka preko koga smo prelazili. Sa čeke blizu Rakovca mogli smo da osmatramo okolinu. Kako nismo imali puno vremena protrčali smo kroz beli majdan i kod manastira Rakovac su naši novi članovi položili zavet. U obližnjoj vikendici člana Uprave odreda smo se okrepili – neko ražnjićima, neko štrudlama, kako je ko izabrao. Kući smo stigli umorni, ali puni utisaka.